Hiperaktivno dijete – nema živog mira

Trči, penje se, pada…

Deficit pažnje i hiperaktivni poremećaj najčešće se dijagnosticiraju s početkom osnovnog školovanja.

Preživo, nemirno, nepažljivo, brzopleto, neposlušno, zločesto – samo su neki od načina na koji ljudi iz okoline opisuju ponašanja djeteta koje ima hiperaktivni poremećaj.
Radi se o sindromu s obilježjima nepažnje i nemira. Poremećaj je češći kod dječaka nego kod djevojčica. Faktori koji uzrokuju poremećaj nedovoljno su poznati.Uzroci se nalaze u području nasljeđivanja, poremećenog funkcioniranja centralnog nervnog sistema, neurobioloških poremećaja, ali i socijalnih poremećaja poput nesređenih porodičnih odnosa ili emotivnih problema.
Kako prepoznati poremećaj
Slika poremećaja razlikuje se ovisno o dobi djeteta i stepenu njegovog razvoja. Osnovno obilježje su smetnje pažnje te hiperaktivno i impulsivno ponašanje. Kod hiperaktivne djece pažnja je izrazito kratkog trajanja, dijete neprestano počinje i prekida aktivnosti.
Dijete reagira na sve podražaje, svakom pokloni pažnju, što ga brzo umori. Paralelno s rasipanjem i slabljenjem pažnje, pojačava se motorički nemir.
Hiperaktivnost se kod malog djeteta javlja najčešće istovremeno s pojavom i razvojem samostalnog kretanja i manifestira se motoričkom aktivnosti (trčanje i penjanje).
Roditelji navode da je takvo dijete stalno u pokretu, ne može sjediti ni za vrijeme jela i ništa ga posebno ne interesira. Dijete je neoprezno i ničega se ne boji. Hiperaktivno dijete zato može ugroziti svoju sigurnost, pa ga stalno treba kontrolirati.
Kako su kod hiperaktivnog djeteta česti poremećaji spavanja – spava malo i isprekidano, ono je često iscrpljeno, baš kaoi njegovi roditelji.

Kako do dijagnoze
Ipak, predškolski period života obilježen je i inače aktivnošću, kretanjem i igrom te je često u to doba teško procijeniti da li pojačana aktivnost još pripada normalnom ili prelazi u odstupanje.
Treba biti posebno oprezan kod postavljanja te dijagnoze u ranim godinama, jer se kod mnoge pretjerano aktivne djece vrtićke dobi ipak neće razviti hiperaktivnost.
Deficit pažnje i hiperaktivni poremećaj najčešće se dijagnosticiraju s početkom osnovnog školovanja.

Odnos s okolinom
Hiperaktivno dijete obično ima loš kontakt s drugom djecom, ali i roditeljima. Ono razara igru, jer nije u stanju pratiti pravila ili sačekati svoj red. Zato se hiperaktivno dijete osjeća neprihvaćeno ili odbačeno od vršnjaka.

Kako pomoći
U liječenju hiperaktivnog djeteta učestvuje cijeli liječnički tim (psiholog, defektolog, pedijatar, dječji psihijatar) te roditelji i druge osobe koje čuvaju dijete.
Rano otkrivanje i rani tretman djeteta i kontinuirano vođenje i savjetovanje roditelja umnogome pomažu u pravilnom usmjeravanju i korigiranju ponašanja.

Bez kritika i popuštanja
Djetetu je i inače vrlo teško ispuniti očekivanja roditelja i udovoljiti njihovim željama. Nepravilne odgojne metode prema hiperaktivnom djetetu, poput strogog kažnjavanja, kritika, popuštanja ili odustajanja još više ga zbunjuju. Tako hiperaktivno dijete može izgraditi lošu sliku o sebi i smatrati se nedovoljno dobrim, a posljedice takvog stava nerijetko su agresivnost ili depresija.
(Avaz)