Klavir preživio ratove i selidbe, te doživio punih 148 godina…

Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: Predivna priča: ‘Spasila mi je život pa postala moja supruga'

Kad sam bila mala, u kući u Senju dominantan predmet bio je stari klavir moga djeda, Delimira Delka Krmpotića, kojeg nikad nisam upoznala jer je stradao u Drugom svjetskom ratu. 

Ali osim što je bio poznati trgovac, iza njega je ostala priča da je silno volio glazbu i da je dobro svirao pet instrumenata: klavir, saksofon, klarinet, trubu i violinu. Osim što su ubili djeda, neprijatelji su odnijeli dva saksofona, trubu i klarinet, violine im valjda nisu bile zanimljive (ili su bile sakrivene), a ono što ni jedna vojska nije mogla odnijeti, ni da je htjela, bio je stari klavir ‘Josef Berger’, koji s mjesta može podići samo osam ljudi. A smetao je gdje god da se našao! Na njemu su spavale u košari razne bebe i bebice, ispod njega su bili morsko sidro, luftmadrac, maske, peraje i disaljke, ježeve kućice i sasušene morske zvijezde.

POGLEDAJTE VIDEO Svjetski dan plesa u domu Sv. Ana:

Proizveden je 1872. godine u Beču, a samo u posljednjih četrdesetak godina imao je burnu povijest. Zbog nedostatka prostora baka ga je pokušavala donirati Muzeju u Senju, ali ondje ga nisu htjeli; svakom od gostiju koji bi uzgred rekao: ‘Koji divan klavir’ nudila ga je na dar, a onda je zaista, jednog dana, činilo se, sretno udomljen. Uzeli su ga prijatelji mojih roditelja, Drago i Ruža, i odnijeli, iz čiste zezancije, u svoju vikendicu u Bribiru. 

Mr. Berger je ondje proveo dobrih 15-20 godina, sve dok se nije udala njihova starija kći i, umjesto u Rijeci, odlučila naseliti se u roditeljskoj vikendici. I opet je klavir bio velika smetnja. Prebačen je najprije iz prizemlja na tavan, gdje je najviše i propao, od vrućine i od vlage, a kad im je zasmetao i na tavanu, uslijedio je poziv: ‘Ili ga nosite ili ćemo ga naložiti!’.

Usred ratnih devedesetih, kad su mnogi doživjeli tzv. humano preseljenje, preseljen je i moj klavir. Plakala sam i kumila muža: ‘Spasi mi klavir, spasi mi klavir’, pa se jednog dana uputio s kumom u akciju spašavanja vojnika Bergera. A kad su ga njih dvojica vidjela, mrak im je pao na oči. Rekli su: ‘Pa to nije klavir, to je suha drvena krama!’.

I opet, na moje suze i plač, uz pomoć bribirskih mještana željnih zaraditi jedno pivo više, spustiše ga i ukrcaše u kamion. Pa s njim u Filip i Jakov, u kuću muževih roditelja, u konobu, gdje je proveo još 15-ak godina okrenut ‘na nož’, na kojem su se godinama odlagale motorne kosilice, kišne kabanice, pumpa za prskanje vinove loze i tko zna što sve ne. Pokojni gospodin Flajšman, poslovni partner moga supruga, od kojeg je u jednom periodu otkupljivao kiselo zelje, bio je strastveni sakupljač starina.

I tako, slučajno, u znak dobre poslovne suradnje, ponudio nam je restaurirati ga i koliko-toliko obnoviti. Mr. Berger je opet, uz, naravno, osam ljudi, ukrcan u kamion pa prebačen u Zagreb na restauraciju i nakon nekoliko mjeseci obnove vraćen u Sv. Filip i Jakov. 

Poznati zagrebački klavirštimer, gospodin Ilinić, ponudio se da mu kompletno restaurira mehaniku i tipkovlje (koje je od slonovače i teško ga je obnoviti), ali do danas nije pronađeno tisuću eura viška, koliko je za obnovu klavira tražio gospon Ilinić.
Mr. Berger je i sad u apartmanu u Filipu i Jakovu, gdje opet smeta jer na njegovu mjestu trebao bi stajati blagovaonski stol.

Strpljivo čeka neka bolja vremena, obnovu mehanike i jedan dostojan prostor u kojem više nikad nikomu neće biti smetnja nego ukras, duša i instrument. Proizveden 1872. godine u Beču – preživio je Prvi i Drugi svjetski rat, preživio Domovinski rat, preživjet će i korona virus, napisala je Aleksandra Brzić, i objavila na Facebooku. 

Zaljubljenica u stare predmete iz kojih se može iščitati puno o vremenu i tradiciji iz kojih datiraju, podijelila je priču o klaviru koji je u obiteljsko naslijeđe donio djed iz Senja, poznati trgovac Delimir Delko Krmpotić.

– Kad sam to nedavno objavila, isti dan mi se javila mama. Ona je priči odmah dodala još detalja, za koje do tada nisam znala. Javila se i teta, i ona ima svoja sjećanja. Potiču me da to dodam ovoj priči, a meni se nekako čini da bi je to možda i pokvarilo, ona je takva kakva je, napisana u jednom dahu – priča Aleksandra.

No dan po dan, pomalo se odmotava povijest jedne obitelji, a s njom i detalji o tome kako se nekad živjelo. Možda je najzanimljiviji dio priče upravo to što je jedan trgovac u Senju prije Drugog svjetskog posjedovao klavir i još nekoliko instrumenata uz njega, i toliko se ozbiljno bavio glazbom da je s nekoliko prijatelja tridesetih godina prošlog stoljeća imao Jazz bend Violeta, s kojim je i nastupao, o čemu svjedoči i obiteljska fotografija. On je u bendu svirao saksofon. Inače je svirao i u Senjskoj gradskoj glazbi.

– Ne treba se tome čuditi. U tom su gradu živjeli i neki od najpoznatijih hrvatskih pisaca i pjesnika, Silvije Strahimir Kranjčević, Milutin Cihlar Nehajev, Vjenceslav Novak, Milan Ogrizović i Pavao Ritter Vitezović – ističe Aleksandra. Bio je to gradić s razvijenom kazališnom scenom i zanimljivim društvenim životom. 

– Iako ga nikad nisam upoznala, čula sam da je djed bio svestran čovjek, jer ne samo da se bavio glazbom nego je bio izvrstan gimnastičar i plivač, angažiran u lokalnom sportskom društvu, što je zaista zanimljivo ako uzmemo u obzir da je riječ o relativno malome mjestu – priča Aleksandra. Nažalost, ne zna detalje o tome kako je klavir uopće stigao u Senj – tko ga je i kako prevezao te koja je njegova povijest prije nego što je došao u njezinu obitelj. Priča koja se prenosi s koljena na koljeno kaže da ga je pradjed kupio od senjskog apotekara, i to za svoju kćer. 

– Bio je, dakle, namijenjen djedovoj sestri, no valjda je djed bio strastveniji u vježbanju i sviranju, tako da ga sada svi povezuju s njim

– kaže Aleksandra. Mama i teta naknadno su ispričale i neke zanimljive detalje o tome što se s klavirom događalo dok su one bile mlade djevojke. 

– Neko vrijeme klavir je bio preko puta kuće u kojoj je obitelj živjela, koja je također bila u vlasništvu pradjeda, kažu mi da je klavir bio u jednoj od njih, u kojoj je bila i trgovina. Senj je u Drugom svjetskom ratu bio bombardiran, krov te kuće je srušen, a baka je mjesecima morala ići u tu kuću pokrivati ga, da ga ne bi uništila kiša – priča Aleksandra te dodaje kako iz tog vremena postoji još zanimljivijih detalja. Nakon Drugog svjetskog rata obitelj je teško živjela, pa su iznajmili klavir jednoj obitelji za njihove dvije kćeri. 

–  Klavir su odvezli k njima, pa je moja mama tad išla k njima vježbati svirati na klaviru svog oca, i, uporna kakva je, završila je i srednju glazbenu školu – priča. 

U šali dodaje kako i ona i suprug imaju anegdota s klavirom. 

– Velik je i nije ga lako uklopiti u prostor, pa imamo i mi svoju priču, kojoj se rado nasmijemo. Naime, prije nekoliko godina suprug i ja razmišljali smo o gradnji kuće i zatražili od arhitekta da nam napravi nacrte, a posebno smo napomenuli da bismo voljeli imati posebno mjesto za klavir. Tako je prvotni nacrt proširen za 33 četvorna metra i klaviru je namijenjeno središnje mjesto u prostoru, a kako je kuća trebala imati i podrum te još jedan kat, ispalo je da bismo tako financirali 100 kvadrata više nego što smo planirali, i to samo za klavir – smije se naša sugovornica.

Jazz orkestra Violeta

Nakon što je objavila priču o klaviru, do Aleksandre je došla i fotografija Jazz orkestra Violeta, u kojem je djed svirao. Doznala je da su članovi banda uz Delimira Krmpotića (saksofon) bili Josip Hameršmit (bubnjevi), Dragutin Martulaš (harmonika), Vinko Medved (klavir), Ivan Katalinić (violina), a glazbeniku na klarinetu nije uspjela doznati ime.

#ZAJEDNO24SATA sa Robertom Knjazom:

 

(24sata.hr)