Tužna baka: Zagrljaj unuka je najveći luksuz o kojem sanjam

Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: Redovito je radila sklekove 30 dana i oduševila se rezultatom

Prije nekoliko desetljeća samoizolacija mi je pomogla spasiti život. U to je vrijeme moj suprug svakog mjeseca jedanput na tjedan brinuo o našoj djeci koja su tada bila stara jednu, tri i pet godina, prisjeća se Wendy S. Harpham za NYTimes.

Za to je vrijeme ona bila sama u spavaćoj sobi, bez kose i gladna dječjih zagrljaja. Izdaleka im je dobacivala poljupce i gledala kako ih maleni prstići hvataju u zraku i tako prenose bar dio njezine ljubavi.

– Moja nada da ću pobijediti rak pomogla mi je u držanju distance. Osim jedanput. Živo se sjećam da sam ih slušala kako se smijulje i veselo igraju u kadi, a smijeh je prekinuo iznenadni udarac i zapomaganje. Izašla sam iz sobe i pohitala im u pomoć. Moj suprug koji nikad nije podignuo glas na mene, tada je zagrmio: Makni se!. Tresla sam se, no vratila sam se u sobu. Moj suprug je u međuvremenu spremio djecu i otpratio ih na spavanje, a onda je došao ušuškati i mene. “Sve mogu podnijeti, osim mogućnosti da se izlažeš riziku”, rekao mi je tada. Te riječi danas odzvanjaju u mojoj glavi dok živim u izolaciji – nastavila je Wendy priznajući kako joj se vraćaju uspomene na ta vremena dok izdaleka dobacuje poljupce unučadi kroz prozor.

Njezina su djeca danas odrasla i rade puno radno vrijeme. Žive blizu nje u Dallasu, a ona je ponosna baka petero unučadi mlađih od pet godina.

– Prije pandemije viđali smo se svaki dan, a često sam ih vodila na doručak ili večeru. U izolaciji sam otkad su krenule vijesti o novom virusu. Od tada sa unučadi razgovaram na FaceTimeu svakog jutra i večeri. Samo nekoliko ulica dalje od mene živi jedna od mojih kćeri koja svakog dana uzme mališane i vodi ih u šetnju. Samo za njih u malim papirnatim vrećicama na trijemu im ostavljam poslastice. Obično su to kriške mandarina ili breskvi, ponekad igračke koje nađem po kući – nastavila je Wendy.

Kaže kako ih nestrpljivo čeka i viri kroz prozor ne bi li uočila mališane kako dolaze, a zatim s oduševljenjem gleda kako se penju stepenicama trijema. Uz glasno smijuljenje i torbice u rukama, mališani pronalaze darove koje im je pripremila, a zatim joj kroz dvostruko staklo vrata mašu kako bi joj pokazali koje su blago pronašli. Iako prepoznaju igračke s kojima su se kod nje igrali do prije nekoliko mjeseci, svejedno ih obožavaju.

– Moje ruke žude da iz zagrle i da osjetim njihov dah na svojem licu. Za to vrijeme u kupaonici pored moje spavaće sobe jedna plastična vjetrenjača kojom su se igrala i moja djeca, sad mirno stoji i čeka. Ondje neću kupati svoje unuke. Ni danas. Ni sutra. Nitko ne zna kad će biti sigurno za ljude poput mene s imunodeficijencijom da konačno izađemo – kaže ona.

Nastavlja kako se ne zna nositi s težnjom da zagrli unuke te da je riječ o luksuzu kojem u ovom trenutku ne može udovoljiti. Rak ju je naučio da se fokusira na ona nadanja koja pomažu.

– Dobila sam 1990. godine dijagnozu non – Hodgkinovog limfoma, vrste raka za koji ne postoji specifični lijek. Agresivna kemoterapija ga je dovela u remisiju, no za manje od godinu dana rak se vratio. Onda sam išla na radioterapiju i postigla sam drugu remisiju. No rak se ponovo vratio 1993. godine i tada su mi rekli da mi preostaje samo palijativna skrb. Čemu sam se mogla nadati? – pitala se Wendy pojašnjavajući kako ju je nosila nada u znanstvena istraživanja novog lijeka, a uspjela je skupiti snagu da se prijavi za ranu fazu kliničkih ispitivanja. Tretman koji je dobila donio joj je nadu da će pobijediti bolest, ali smatrala je i da će iz njezine bolesti znanstvenici naučiti nešto što će pomoći drugima, makar ona sama ne uspije doživjeti maturu svoje djece.

– Nesigurnost sutrašnjice i činjenica da ležim u bolničkom krevetu na drugom kraju države potaknuli su moju nadu da ću biti dobar roditelj u sadašnjem trenutku, koliko je to moguće. Postala sam 15. pacijentica u prvoj fazi kliničkog ispitivanja prve terapije monoklonskim antitijelima. Bila sam u parcijalnoj remisiji, a ponovljeni postupak mi je donio kratku remisiju. Sljedećih devet mjeseci kemoterapije donijeli su mi ozbiljnu remisiju, a uskoro je stigla i dobra vijest da sam nakon završetka devetog ciklusa terapija od 2005. do 2007. godine u potpunoj remisiji – nastavila je Wendy.

Kaže kako za nju remisija znači život bez nuspojava tretmana koje uključuju kronični umor, osteoporozu, kognitivne teškoće, hipogamaglobulinemiju zbog koje mora na infuzije imunoglobulina. Nakon svega, voli svoj život.

Ilustracije bake | Autor: Unsplash

– I eto me sad, u 21. stoljeću, borim se protiv te pandemije ljubeći unuke kroz vrata. Tijekom 1993. godine nisam mogla ni sanjati da ću im preko FaceTimea čitati omiljene priče. Njihova nevina ljubav me podsjeća da samoizolacija nudi najbolji način da ispunim svoju nadu u preživljenje i tako pomognem suprugu i djeci. U međuvremenu, nadam se da ću vidjeti oko sebe stvari koje me raduju – zaključila je Wendy.

COVID – 19 ju ne naučio da se život sastoji od nada i krhkih trenutaka i zato treba živjeti punim plućima.

Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: Hrabar potez: Napustila studij i otišla živjeti u šumu bez plana

#ZAJEDNO24SATA – kuhar Ivan Pažanin:

(24sata.hr)